Prije malo više od tjedan dana, vraćao sam se s jednog krštenja, bilo je cca 1:30 u noći. Evidencije radi, alkohol nisam pio. Nakon silaska s autoceste A3 na naplatnim kućicama Zagreb istok nastavio sam vožnju prema Zagrebu. Taj dio je mračan. Duga svjetla u prometu su zabranjena ako netko ide s druge strane. Vidim, u daljini stoji neki kamion (raspoznajem po svjetlima), vjerojatno je pokvaren. Smanjim malo brzinu. Par trenutaka kasnije, približavam se kamionu, ništa čudno na njemu, no ispred mene na mojoj traci najednom prepreka na cesti. Uz kratka svjetla, brzinu, ne pomaže kočenje, ne pomaže skretanje ne pomaže ništa. Doslovno sekunda, udarac, zaustavljanje sastrane da vidim štetu. Nije dobro, no barem nije totalka. A i živ sam. Par sekundi kasnije čuje se još jedan udarac, pa još jedan. Iza mene staju dva auta, jedan mladić i jedna djevojka. Nakon nas još nekoliko vozila. totalni mrak, 8 auta stoji iza kamiona, neki s većom neki s manjom štetom. Saznajemo da je ispred kamiona još jedan auto, on je prošao najgore. Stavljam trokut pokušavajući izbjeći aute koji dolaze ususret. Reflektirajući prsluk, po ovom mraku, i brzinima ne pomaže baš previše.
Zovem policiju, stiže valjda dežurni, pogleda da li je sve u redu i zove pojačanje. Sada cestari i policija paze da netko ne naleti. Provjera da li su ljudi u redu, da li su vozila u redu. Naravno slijedi alkotestiranje, Imao sam nekoliko boca vode koje podijelim drugima. svi su u šoku. Ali nitko niti jednu jedinu ogrebotinu. Auti, kako koji. Neki trebaju šlep. Vozač kamiona stranac, policija ga ne tereti, naravno ne daje nama njegove podatke. Aute moramo popravljati sami (ili naravno kasko). Nakon očevida i nakon što sam ispunio svoj dio papirologije, puštaju me i mogu ići doma.
Mnogi pričaju o životu koji im proleti u sekundi, meni nije proletjelo ništa. Pričaju i o tome kako zazovu Bogu, svetce, netko možda opsuje. Tog dijela se ne sjećam sasvim, ali mislim da sam eventulano rekao “Bože pomozi”. Dakle ništa od tih stvari… No nakon što sam se zaustavio i vidio da sam ja OK bio sam zahvalan, Bio sam zahvalan i na tome što nikome nije bilo ništa. Odmah po nesreći javljam nekolicini ljudi koji su znali da putujem da sam imao nesreću, da kasnim i da se ne brinu. Sve je dobro. Sretni su i oni da je sve dobro.
No razmišljam, a što da nije bilo dobro. Jesam li nešto propustio učiniti/reći nekim ljudima. Prije nekoliko godina imao sam prilike s nekoliko ljudi (D., M., A.) sjediti navečer uz čašicu razgovora. Pričali smo o svemu, pa sam usput spomenuo da vrlo vjerojatno nikome ne bih falio da iznenada umrem, tj. naravno da bih nedostajao, ali nakon nekog vremena sjeća nas se samo obitelj. Kasnije me moja draga prijateljica D. dobro napala zbog tog stava. “Naravno da bi nedostajao, mnogima i nemoj pretpostaljati i misliti da bi bilo drugačije.” I od tada se trudim koliko mogu biti u miru sa svima, jer nikad ne znaš. Ipak nije uvijek tako. Uvijek ima propuštenih zagrljaja, propuštenih (neizrečenih) opraštanja, pozdrava. Naravno ima i drugih stavova vezanih uz te iznenadne odlaske. Jedna od osoba rekla mi je da ne bi bila tužna da bi to prihvatila. I opet to je sasvim OK. Sjećam se sahrane jedne mlade djevočice. Njezini i ona su na/u Neoketekumneskom putu. Toliko radosti na sahrani u životu nisam vidio. Kakva tuga. Pa osoba odlazi Stvoritelju.
No, mi zapravo ne znamo kada nas Otac može pozvati, sigurno u ovom slučaju nije On kriv za nesreću i one nikad nisu dio njegova plana. Ali sekunda je dovoljna da se nešto promijeni i da promijenimo mjesto boravišta. Sve što smo do tada zapisali u našu knjigu života postaje ono što će se gledati. Novih zapisa više nema. Sve što smo napravili ali i propustili napraviti sada je konačno. Ispravci više nisu mogući; u biti postoje primjeri i kada se dobije nova prilika ali to je priča za sebe. Nekome ćemo nedostajati, nekome očito nećemo, ali sigurno je da želimo biti u kući Oca. On jeste milosrdan, ali mi smo ti koji odaberemo otići od njega. Stoga budimo u miru s Bogom i drugima kako bismo u slučaju izvanredne situacije i sekunde koja promijeni život mogli završiti u kući Oca.
Nedavno sam, nakon 10 godina priprema, izdao sam svoj molitvenik. U uvodu sam se sjetio nekih dragih ljudi. Sjetio sam ih se u biti puno više, ali nema smisla toliko nabrajati. No dirnuo me odgovor majke jednog mladića koji je iznenada umro. Rekla je otprilike: “Hvala ti što si ga se sjetio, drago nam je vidjeti da ga se još netko sjeća.” I da to je ono što gore pišem i što mi je D. dobro rekla. Ne pamti nas samo obitelj, ima još onih koji nas pamte, možda nas zapamti i netko za koga nikad to ne bismo rekli, ali ljudi nas pamete zbog nas, zbog onoga što činimo i jesmo. Trudimo se ostavljati dobar dojam, biti u miru sa drugima, ako je moguće ne propuštati zagrljaje, pozdrave, odgovore.
Živimo sada u izazovnim vremenima suživota s COVID-19. Svaki dan saznamo za neku novost. Maske su recimo obavezne, ali isti taj Stožer je prije par mjeseci govorio da su bezvezne, nepotrebe, da stvaraju paniku. Nekima (čitaj političarima) je dopušteno tiskati se, grliti i ljubiti se na straničkim feštama, a nama vulgaris ljudima to nije moguće. Računajte da će biti još gore. No kako god bilo, ne zaboravite da smo mi ti koji biramo biti radosni, biramo biti sretni, zagrliti, opraštati, voljeti. Ne dopustite da sekunda promijeni tu vašu situaciju. Ovo s COVID-19 ćemo se naviknuti, to je nova stvarnost, ali mi smo ti koji možemo utjecati na to kakvi ćemo mi biti u odnosu na druge. Pa ako sekunda promijeni vašu stvarnost nekad vas drugi pamte.
i tako… kad nema kaska onda se plaća popravak. Srećom ovo i nije bilo tako skupo: 1200,00 kn branik i montaža. Auto kao nov, čak malo ljepši.
Tekst je prvotno objavljen 31.07.2020. na FB : https://www.facebook.com/notes/vi%C5%A1eslav-ra%C4%8Di%C4%87/sekunda/3032573160125229/